fbpx
Moj prvi tjedan u Nizozemskoj

Moj prvi tjedan u Nizozemskoj!

Što znači biti student u Nizozemskoj? – Moj prvi tjedan u Nizozemskoj!

Svi kažu kako je studentsko doba najljepše doba, a biti student u Nizozemskoj donosi svoje čari, ali i zamke. Što točno znači biti student u Nizozemskoj iskusili smo i mi sami iz TheSwipe tima, a ovime ti želim dočarati kako je to izgledalo iz moje osobne perspektive. Na studij sam se odlučila jer sam htjela nešto više, a blisko polju koje sam već studirala, a prethodno putovanje u Nizozemsku samo mi je potvrdilo da to nešto više potražim upravo u Nizozemskoj. U idućem tekstu dajem ti više detalja, ali i svoje dojmove i situacije u svom prvom tjednu.

Moj prvi tjedan u Nizozemskoj

To je to. Upisan studij u Nizozemskoj. Dovoljno daleko da radije putuješ avionom nego autom, a dovoljno blizu da se ne osjećaš kao na drugom kraju svijeta. Ali kako to izgleda u stvarnosti? Stan/soba unajmljeni, sve čeka samo da dođeš i započneš svoj novi život daleko od svih koje poznaješ. Ali kako tamo piju kavu? Ima li hrane koju voliš? Konzum i Plodine ovdje ne postoje, a to znači da trebaš početi istraživati svakodnevicu prosječnog Nizozemca koja je skroz drugačija od tvoje. Što s jezikom? Je li dovoljno živjeti ovdje samo s engleskim? Kako ćeš se financirati uz svoju ušteđevinu ili ono što ti tvoji daju? Tek kad ti sjedne da zaista, STVARNO seliš u drugu zemlju, kreću drugačije brige od onoga što osjećaju svi tvoji prijatelji koji su odlučili studij nastaviti u Hrvatskoj.

S obzirom da sam se na sveučilište Tilburg (Premaster program Communication and Information Sciences pri Tilburg University) upisala krajem lipnja 2018., morala sam unutar 2 mjeseca pronaći smještaj u Tilburgu ili okolici što je bio najveći izazov vezan za dolazak u Nizozemsku. Ja stvarno ne mogu dovoljno dočarati koliko je tražen smještaj osim činjenicom da su studenti čak i kampirali pred sveučilištima jer nisu mogli dobiti nikakav smještaj čak 2-3 mjeseca nakon jesenskog početka programa. Ja sam, srećom, uspjela ući na listu za privatni studentski smještaj s početkom od početka listopada, no od prvog dana registracije 16. kolovoza do listopada je bilo teško pronaći stan, pogotovo jer je riječ o kratkoročnom rješenju. Zato sam se zajedno sa svojim roditeljima odlučila na rentanje Airbnb-a mjesec i pol što je prilično skupa verzija, no zbog ogromne potražnje, to je tada bila jedina mogućnost. Zanimljivo, iako je Nizozemska vrlo digitalizirana država i skoro da ne postoji FT1P (Fali Ti 1 Papir) situacija kao u Hrvatskoj, voditelj smještaja je tražio cijeli iznos u gotovini po dolasku, a znamo što to znači po pitanju fiskalizacije. Istovremeno sam dodana od strane koordinatora programa pri Tilburg sveučilištu u Facebook grupu studenata gdje sam otkrila još nekoliko ljudi koji su bukirali isti studentski smještaj kao i ja. Tako sam najprije putem messengera upoznala Laru, sada jednu od mojih najboljih prijateljica, ali i suosnivača TheSwipea, a sve zato što smo u jednom trenutku kasnije trebale biti susjede u istoj zgradi. 

Vrijeme od upada na program do dolaska u Nizozemsku prošlo mi je strahovito brzo, no moj prvi dan u Nizozemskoj nije bio nimalo nalik onome što sam zamišljala. Stigla sam autom u rentani Airbnb stan u Tilburgu jedan dan prije registracije kako bih imala vremena sve posložiti prije nego li krenu fakultetske obaveze. Ušla sam u taj neuređeni, neočišćeni Airbnb u četvrti čija reputacija ne zrači sigurnošću i morala se pomiriti s činjenicom da sam sama u novoj zemlji, daleko od svih koje znam i svega što razumijem. Pa kako to biva s millenialsima, krenula sam čistiti stan da riješim barem jedan problem u svom životu. Netom prije nego što sam ostala sama, voditelj smještaja mi je dao kratku turu stana, popisao sa mnom sve oštećene predmete, namještaj, zidove i dao mi da potpišem u znak slaganja s evidentiranim štetama. Također mi je naglasio važnost sortiranja smeća s obzirom da je ovdje kultura odvajanja ipak naprednija nego u Hrvatskoj. U slučaju da živiš u stanu, a ne u studentskom smještaju, sam/a si odgovoran/a za odvajanje te možeš dobiti kaznu ukoliko krivo odvajaš i ubaciš primjerice staklo u kantu za plastiku. 

Iduće jutro bio je prvi registracijski dan za međunarodne studente te sam se autom odvela na 10 minuta udaljen kampus. Parking je bio pun stranih i lokalnih tablica, no srećom sam pronašla mjesto. Parking je besplatan na kampusu Tilburg sveučilišta pa nije bio problem prošetati se do Academia (A) zgrade gdje se održavaju registracije. Osim vanjske indikacije gdje se što održava, zgrada je iznutra bila ispunjena stranim zastavicama, pozdravima na raznim jezicima i ostalim dekoracijama kako bismo se, mi kao međunarodni studenti u stranom prostoru, osjećali dobrodošlo. Prateći oznake za svoj program, došla sam do prostorije gdje koordinatorica smjera pruža materijale s više informacija o smjeru, očekivanjima, i o tome koga mogu pitati za pomoć tijekom studija te sa svakim studentom održava i kratki informativni intervju. 

Po završetku registracije, spustila sam se u prizemlje zgrade gdje sam se morala dalje prijaviti kao student i tu se počela događati magija dijaspore. Ja sama u novoj i dalekoj državi, a odjednom čujem nešto poznato. Čujem hrvatski. I ne samo dvije osobe, više ih je. Okrećem se i vidim nekoliko Hrvatica sa svojim roditeljima. Nakon inicijalnog šoka i sreće, kao ej ipak nas ima više ovdje, upoznali smo se i odlučili otići na kavu negdje na kampusu. Tako smo krenuli sjesti u Starbucks, no kako su Hrvati glasni gdje god išli, jednu od tih cura je za ruku ulovila (da, prije COVID-19 kada smo to mogli raditi bez anksioznosti) mama još jednog Hrvata i rekla nam da sjednemo s njom jer će stići njen sin s prijateljicom pa da se svi upoznamo. Taj sin je bio ni više ni manje nego Nikola, netko tko mi je u idućim danima sjeo kao “ying to my yang”, ali i odnedavno kao jedan od suosnivača TheSwipea. Naša kava u Starbucksu je postala magnet za nove Hrvate te smo taj dan otkrili da nas je barem 10-ak novih na različitim programima, ne uključujući sve one koje smo tek kasnije upoznali, a da su već ovdje neko vrijeme. Taj isti dan otišla sam sretna doma, znajući da nisam sama i da sam upoznala dobre ljude. 

E sad, da, kako sam ja to otišla kući? Spomenula sam da sam došla na faks autom, ali integracija u društvo kreće od krucijalnih stvari. Za razliku od Hrvatske, transport u Nizozemskoj je uglavnom korištenje bicikle, busa i/ili vlaka, a većina lokacija je odlično povezana uz vrlo precizne informacije o dolascima na/odlascima sa stanica. Prije nego li sam taj dan otišla kući, obišla sam ponudu bicikli koju su privremeno stavili na kampus. Gledajući unazad, realno, preplatila sam biciklu. Međutim ja, koja osim kratkog iskustva vožnje bicikle u djetinjstvu i koja nikad kasnije nisam probala voziti jednu, sam prišla jednoj od zaposlenica i samo rekla svoju visinu, da mi treba bicikla, po mogućnosti niža od one za moju visinu i da nisam prije vozila biciklu. Žena me zapanjeno pogledala i pitala kako ću doma (mama, nemoj čitati dalje). Moja ideja je bila odvoziti par đireva po kampusu da dobijem ravnotežu, a onda u promet prema doma, mislim koliko teško može biti. Naravno, novci su svugdje novci pa mi je žena bez puno pitanja i nakon provjeravanja nekoliko bicikli našla jednu koja me sad već 3 godine kasnije i dalje služi kad skočim do grada ili kampusa. Fora anegdota bila je: pod 1: odvoziti par đireva po kampusu nakon što 20 godina nisam taknula biciklu, a pod 2: krenuti u promet biciklom na nizozemskim ulicama. Kako to tek izgleda? Nizozemci su izuzetno samouvjereni što se tiče vještina na dva kotača pa su tako trake za bicikliste točno na cesti uz aute. Lijepo su označene tamno crvenom bojom, a ispod sebe imaju senzore te se tako mijenja svjetlo na semaforima za bicikle. Nakon 5-6 nestabilnih, ali respektabilno dugih krugova po kampusu, odlučila sam da bi bilo dosta takve terapije za živce i krenula u promet. Nisam baš bila svjesna da se 5 minuta autom od stana prevede u 15 minuta biciklom, a posebno nisam bila svjesna koliko je teško držati ravnu liniju u metar širokoj traci, dok auti normalnom brzinom prolaze uz tebe. Nekoliko puta sam se skoro izvrnula, spominjala sam obitelji i svece ljudima koji su me bez pola muke prestizali u biciklističkoj stazi, a posebno mi je bila grozna ekipa koja je na električnim biciklima u razno raznim oblicima (2-3-4-6 kotača – da, Nizozemci imaju bicikle u svim formatima) jer em ih ne čuješ, em su užasno brzi dok se ti znojiš da bi po sparini prošao par metara. 15 minuta kasnije uspjela sam stići doma, ne zamarajući se činjenicom da nisam upoznata s biciklističkim pravilima općenito, da sam mogla poginuti već drugi dan u novoj zemlji bez ikakvog zdravstvenog ili putnog osiguranja (osim Europske zdravstvene iskaznice), a kamoli da sam znala tko ima prednost gdje na nizozemskim cestama.

Moj prvi doticaj s nizozemskim bio je putem aplikacije DuoLingo tako da sam do dolaska u Nizozemsku već znala nabrojati neke namirnice tipa kip (piletina), kaas (sir), brood (kruh), melk (mlijeko) i slično. Upravo zato je prva posjeta supermarketu, u mom slučaju Albert Heijn, bila relativno bezbolna te sam uz pomoć osnovnog znanja namirnica, ali i uz smartphone aplikaciju za instant prijevod uspjela doći do svega što mi treba. Cijene su mi se činile zapravo i u redu. Meso nije bilo toliko skuplje s obzirom na to da ga lijepo očiste i pakiraju. Vegetarijanski i veganski odjeli su veći i može se pronaći mnoštvo različitih namirnica i zamjena za meso. A najveća fora su bili ventilatori s prskalicama koji su osvježavali voće i povrće. Općenito, supermarketi ovdje izgledaju čišće i urednije, isključujući Nettoramu u kojoj bi, bez obzira koliko je jeftina, mogli i tamo staviti malo jače žarulje, ne bi ih ubilo.

Nakon tih dva dana registracije slijedio je vikend i početak Top Weeka kao uvod za nove studente i priliku da se međusobno upoznaju, ali i grad u kojem žive. U međuvremenu, Nikola, ali i još jedna Hrvatica, su i dalje imali problem s pronalaskom smještaja, a ja sam imala dovoljno prostora za “udomljavanje”. Sudbina je to tako htjela te smo bili cimeri sljedećih 10-ak dana, preživjeli Top Week i krenuli svatko sa svojim predavanjima. 

Top week je fora stvar za nove studente koju treba platiti 75 EUR unaprijed prije dolaska, a uključuje vodiče, aktivnosti i partyje. Lokalni ili međunarodni vodiči su zapravo studenti viših godina (moguće je čak i da su se na svoj program upisali 6 mjeseci prije), a zaduženi su svatko za svoju grupicu studenata. Grupe se formiraju tako da na prvi dan Top weeka dođeš u sportski centar na kampusu, naravno opet ispuniš svoje informacije te daš otisak prsta za ulazak u sportski centar ako poželiš tamo ići u teretanu ili koristiti terene (za čak 85 sportova). Na temelju odabranog studijskog programa onda dobiješ broj grupe u kojoj ćeš upoznati desetak ljudi sa svog smjera, a oko ruke dobiješ narukvicu određene boje (iznad ili ispod 18 te master ili bachelor program). Ovo je izgledalo malo smiješno, taj ulazak u ogromnu sportsku dvoranu u kojoj vodiči imaju oznake s brojevima grupa kao voditelji turističkih grupa ljeti u Hrvatskoj, ali i različite kostime s kojima su dočekivali članove grupa koje su onda nudili istim kostimima i dekoracijama za nastavak Top Weeka. To znači da su neke grupe bile kompletno odjevene kao da idu na Riječki karneval ili kao da su ispali s nečije momačke/djevojačke večeri, a daljnji raspored je uključivao turu grada i aktivnosti. 

U idućim danima smo se slobodno mogli pridružiti aktivnostima u kojima sudjeluju naše grupe, među kojima su bili pub kvizovi, obilazak grada, koncerti u najvećoj hali u Tilburgu, beer cantus (*bezalkoholni za one ispod 18, isto vidljivo po boji narukvice), predstavljanje studentskih udruženja i cultural activity gdje se predstavlja nešto karakteristično iz svoje zemlje. U ovo kratko vrijeme upoznala sam grupu kolegica sa smjera s kojima sam se nastavila družiti te smo idući tjedan krenuli zajedno odlaziti i na faks. Za kraj Top Weeka (Top Off) održali su koncert s DJ-em u velikoj koncertnoj hali, a Nikola i ja smo se na to uputili zajedno. Bili smo jako pametni pa smo bicikle zaključali jednim lokotom jer ih je onda teže ukrasti. Ali…što ako izgubiš ključ od lokota? Top Off je jedan veliki studentski event u Tilburgu gdje uz DJ playlistu, light show i lasere, možeš upoznati sve nove, ali i trenutne studente, a piće kao i tijekom cijelog Top Weeka možeš kupovati na šankovima novčićima Top weeka koje zamijenjuješ za novac na zasebnom štandu. Nakon par sati Top Offa htjeli smo ići doma, po mogućnosti biciklom. Nikola je bio in charge za taj mizerni ključ lokota bicikle, a kad smo izašli van koncertne hale, ispipavanjem torbe otkrili smo da ključa nema. Nema, nema i nema. Tih dana sam se već našetala i prešetala centar Tilburga pa mi ideja o šetnji kroz grad nije bila toliko mrska, no bicikla je tu, pa ajmo u 2 ujutro radije brzo proći do i kroz Airbnb ulicu. Detaljnjim istraživanjem oboje dođemo do zaključka da je ključ zapravo ispao negdje u koncertnoj hali. Negdje ispod plastičnih čaša i ostalog nereda i između 2000 ljudi. E i da dodam, party još nije bio gotov, i dalje se plesalo, zaštitari više ne puštaju unutra, a mi moramo pronaći ključ. Fast forward idućih 45 minuta, ja odustala od traženja ključa za tu noć i nije mi bio problem doći idući dan, hodam centrom Tilburga nazad u stan, a kad ono Nikola me zove i kaže da je uspio pronaći ključ u trenutku kada je jedna od hostesa metlom gurnula gomilu smeća prema još većoj gomili smeća, a usred tog odgurivanja je prošao i ključ. Tu noć smo imali smo prvu priču iz nizozemskog studentskog života, ali ne i zadnju 🙂

Prvi tjedan u Nizozemskoj

Sad smo pravi tim koji ovakve, ali i simpatičnije priče može i tebi omogućiti, a kako uopće krenuti? Prijavi se na naše besplatne konzultacije i poduzmi prvi korak na putu do nizozemske fakultetske diplome.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *